|
Javni servis ili javna kuca
Ove, 2006. godine, Srbija je (napokon) dobila Javni medijski servis,
ili, kraće – Javni servis. Kao naconalna kuća, a sada servis, RTS bi
trebao biti oličenje u mnogo čemu – u kvalitetu programa,
„vidljivosti“ u svim delovima zemlje, uzornim voditeljima, negovanju
srpske kulture i srpskog jezika…
Međutim.
Javni servis naplaćuje po svakom brojilu u Srbiji (a ima ih milionski
broj) 300 dinara (oko 3,6 evra), čak i u onim delovima u kojima se
program ne vidi, ili je jedva vidljiv.
Veliki broj voditelja (još veći broj voditeljki) imaju završene
srednje škole. Postoje i oni koji „studiraju“ menadžment (ili slične i
srodne fakultete u trajanju od tri godine). Sasvim neodređen pojam
studirati podrazumeva (valjda) da je kandidat upisao fakultet (sve
ostalo se ne podrazumeva) – a vode autorske emisije i po pet godina.
Zar nije najpre potrebno završiti fakultet? Kako se oni zapošljavaju?
Voditelji, koji nisu sposobni da tečno izgovore nekoliko smislenih
rečenica (to psiholozi koji proučavaju inteligenciju nazivaju
verbalnim faktorom) govore celo i svo vreme, a ne sve
vreme (selo, pruće…) kako je pravilno. Na istom
mediju se čuje da se nešto zbiva u zadnje vreme. Reč suprotna
od reči zadnje je prednje. Zar postoji prednje vreme?
Pravilno je prvo i poslednje vreme. U poslednje
vreme se teško živi, a ne u zadnje vreme. O ovakvim i sličnim
primerima koje čujemo na nacionalnoj televiziji mogli bi smo napisati
knjigu.
Srpski jezik se na srpskoj televiziji ne čuje. Govori se o
stajlingu, šopingu, destinacijama, zatim su se svi definitivno
dobro proveli, neke stvari su super, kul…
Nedavno su neki voditelji govorili da je RTS kuća od poverenja,
kvaliteta, tradicije… Analogno tome, možemo RTS (možda s pravom)
nazvati – Javnom kućom Srbije. |