Javni servis ili javna kuca

Ove, 2006. godine, Srbija je (napokon) dobila Javni medijski servis, ili, kraće – Javni servis. Kao naconalna kuća, a sada servis, RTS bi trebao biti oličenje u mnogo čemu – u kvalitetu programa, „vidljivosti“ u svim delovima zemlje, uzornim voditeljima, negovanju srpske kulture i srpskog jezika…

Međutim.

Javni servis naplaćuje po svakom brojilu u Srbiji (a ima ih milionski broj) 300 dinara (oko 3,6 evra), čak i u onim delovima u kojima se program ne vidi, ili je jedva vidljiv.

Veliki broj voditelja (još veći broj voditeljki) imaju završene srednje škole. Postoje i oni koji „studiraju“ menadžment (ili slične i srodne fakultete u trajanju od tri godine). Sasvim neodređen pojam studirati podrazumeva (valjda) da je kandidat upisao fakultet (sve ostalo se ne podrazumeva) – a vode autorske emisije i po pet godina. Zar nije najpre potrebno završiti fakultet? Kako se oni zapošljavaju?

Voditelji, koji nisu sposobni da tečno izgovore nekoliko smislenih rečenica (to psiholozi koji proučavaju inteligenciju nazivaju verbalnim faktorom) govore celo i svo vreme, a ne sve vreme (selo, pruće…) kako je pravilno. Na istom mediju se čuje da se nešto zbiva u zadnje vreme. Reč suprotna od reči zadnje je prednje. Zar postoji prednje vreme? Pravilno je prvo i poslednje vreme. U poslednje vreme se teško živi, a ne u zadnje vreme. O ovakvim i sličnim primerima koje čujemo na nacionalnoj televiziji mogli bi smo napisati knjigu. 

Srpski jezik se na srpskoj televiziji ne čuje. Govori se o stajlingu, šopingu, destinacijama, zatim su se svi definitivno dobro proveli, neke stvari su super, kul

Nedavno su neki voditelji govorili da je RTS kuća od poverenja, kvaliteta, tradicije… Analogno tome, možemo RTS (možda s pravom) nazvati – Javnom kućom Srbije.